Home / Šokantno / Žive na 100 milijardi dolara zlata, a umiru od gladi
loading...
d6956c98f982e0b6b698

Žive na 100 milijardi dolara zlata, a umiru od gladi

Čak trećina ih živi ispod razine apsolutnog siromaštva, što je otprilike u razini Etiopije

Otkako je indonezijski predsjednik Suharto, upisan u povijest kao ne baš prvak u razvijanju demokracije i ljudskih prava, 1969. ugrabio Zapadnu Novu Gvineju i pripojio je Indoneziji, vlasti su u toj pokrajini pobile pola milijuna ljudi. “Puzajući genocid”, tako je u svom novom izvještaju o stanju u toj pokorenoj zemlji opisala Katolička komisija za pravdu i mir Nadbiskupije Brisbane. Naravno da zapadni Papuanci, osim mučenja, progona, ubijanja, povrh svega žive i u bijedi.

Čak trećina ih živi ispod razine apsolutnog siromaštva, što je otprilike u razini Etiopije, a istodobno Zapadna Nova Gvineja leži na rezervama zlata čija se vrijednost procjenjuje na 100 milijardi dolara. Sasvim dovoljan džeparac za 4,5 milijuna stanovnika. Da izrazito većinski vlasnik rudnika nije američka tvrtka Freeport McMoRan, a i ono poreza što tvrtka godišnje plati vladi u Džakarti, lokalnom stanovništvu ne vrati se niti toliko da stanovništvo ne bi gladovalo ili da mu se osigura zdravstvena zaštita.

Za ništa od toga nije kriv nizozemski geolog Jean Jacques Dozy, ali je upravo s njim sve počelo, odnosno onda kada se 1936. popeo na 4884 metara visoku planinu Carstensz i pronašao iznenađujuće bogate zelenkaste žile u stijenama. Prikupio je uzorke, odnio ih u laboratorij i otkrio da je riječ o ekstremno bogatom nalazištu zlata i bakra. Bilo je to već pri kraju ere pod nizozemskim kolonizatorima i 25 godina poslije, 1961., Zapadna Nova Gvineja bila je spremna za neovisnost. Autohtono stanovništvo odabralo je već i zastavu i plan je bio da samostalnost proglase 1970.

No, već 1962. Suharto je stao zahtijevati da i nacija u nastanku izvoli ući u sastav Indonezije, jer je, kao, jako želio da se i ona na taj način oslobodi nizozemskog kolonijalizma. Bez obzira što su Nizozemci već pakirali kufere. Ni slučajno da bi bio razlog to što su Suharta svrbjeli prsti da ih stavi na rezerve papuanskog zlata. UN je postavio uvjet po kojem će svi stanovnici Zapadne Nove Gvineje, žene i muškarci, odlučiti na referendumu žele li svoju vlastitu državu ili će u sastav Indonezije.

Suharto je na to imao primijetiti da su Papuanci na zapadu otoka naprosto “previše primitivni” za takav način odlučivanja, te da bi najpoštenije bilo prenijeti odluku na starješine domorodačkih plemena. To doista i jest bilo u duhu tradicionalnog konsenzualnog odlučivanja u Zapadnoj Novoj Gvineji. Međutim, Suharto je naprosto pohapsio 1026 plemenskih starješina i stao ih mlatiti po zatvorima sve dok ih dovoljno mnogo nije demokratski odlučilo da njihova zemlja postane 26. provincija Indonezije.

Niti Suharto niti njegovi nasljednici nikad nisu bili nimalo nježni vladari. Unatoč tome, Zapad nikada nije pošteno opalio po indonezijskim vlastima zbog maltretiranja milijuna građana, posebno Papuanaca. Pritom, to što su se u upravi Freeport McMoRana od 1931. do 1980. nalazili jedan Godfrey Rockefeller odnosno Henry Kissinger od 1988. do 1995., čak nije ni glavni razlog neobaziranja na režim u Indoneziji.

U što se nakon upada Indonezije pretvorio život urođenika, od kojih su praktično svi do tada prešli na kršćanstvo pokazuje već i puka statistika. 1971. njihov udio u stanovništvu bio je 96 posto, da bi oni danas bili manjina s udjelom od 48 posto. Do 2020., procjenjuje se, udio će im biti samo 29 posto, što uvelike podsjeća na sudbinu Indijanaca u Sjevernoj Americi i zbog čega Nadbiskupija Brisbane u svom izvještaju i jest taj proces nazvala “puzajućim genocidom”.

Nadbiskupija je za sve to zainteresirana, dakako, prvenstveno zato što je riječ o katolicima koji gube udio u stanovništvu u odnosu na muslimanske indonezijske doseljenike. Ali bez obzira na to, njihove tvrdnje apsolutno stoje. Urođenici žive u bijedi, rudnici zlata zatrovali su i uništili njihova lovišta ribe i škampa, nekoć prekrasni izvori pitke vode zatrovani su do te mjere da se od teških metala i umire, a nekoć sitno mjesto Timika, sada je grad od 130.000 stanovnika osuđenih na siromaštvo, prostituciju, bolesti i alkoholizam.

About Redakcija

Check Also

l-2

Žena mu je umrla dok je rađala njihovu kćerku: Kada je otišao da se posljednji put pozdravi sa njenim tijelom, desilo se čudo koje niko nije mogao objasniti!

-“Malanie je umirala od amniotičke embolije tečnosti”… -Njeno srce i pluća prestali su sa radom ...

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com